Nije birala svoj život, život je izabrao nju. Ako su joj i bile namijenjene radosti i tuge, na to nije mogla uticati. Mogla je samo sebe prilagođavati situacijama, birati da ih prihvati ili ne prihvati, da izvuče ono najbolje iz svega. I izabrala je prihvatanje.
Vjerovala je u moć osmijeha, u moć pozitivnog razmišljanja. Budisti kažu da osmijeh zalijepljen na lice, ma koliko bio lažan, na kraju prosvijetli dušu. A njena je duša bila prosvijetljena osmijehom, istinskim osmijehom. Isijavala je kroz osmijeh i vedrila sve oko sebe sve dok nije rodila Tejlor.
Sa Tejlorinim rođenjem njena je vedrina dobila sjenku, duša se utopila u moru tuge, ali joj je osmijeh ostao na licu.
Izvana je bila jaka, nesalomiva, jer je bila potrebna djetetu, a u sebi se borila sa bolom i tugom koji su je polako mrvili svaki dan. I opet je nastojala da iz svega izvuče samo ono najbolje, da sebi olakša život pozitivnim mislima, pozitivnim stavom, neodustajanjem. Tejlor je bila divno dijete, ali je u potpunosti bila ovisna o njoj. I tu nije mogla ništa promijeniti, osim što je promijenila svoje životne prioritete. Život sa Tejlor ju je naučio strpljenju, očvrsnuo ju je. Jer njena je Tejlor živjela njenim životom, gledala njenim očima, hodala njenim nogama i zato je morala biti jaka. Jača od stijene.
Nikada nije bila sklona depresiji, čak naprotiv, ali je s vremena na vrijeme morala sebi dati oduška. Svoj bol bi odbolovala u osami, kada je niko ne vidi i ne čuje. I kada bi trenutak slabosti prošao, zahvaljivala bi Bogu, Svemiru, Vasioni, Univerzumu, zahvaljivala bi svemu oko sebe što joj daje snagu da sva iskušenja izdrži, što je ne napuštaju razum i fizička snaga.
U početku je bila jako nesrećna i ogorčena na život koji se tako grubo poigrao s njima, a onda je pročitala da istočnjaci vjeruju da djeca biraju svoje roditelje, da biraju kod koga će se roditi. Tejlor je izabrala nju i to sigurno nije bilo slučajno. Izabrala je baš nju znajući da je neće iznevjeriti, da je neće napustiti, da će se truditi da njenu nemoć pretvori u život. I prestala je biti ogorčena, ali je duboko u sebi ostala sjetna i patila je što njena Tejlor nikada neće moći uživati u životu i otkrivati svijet na svoj način, što nikada neće saznati šta znači voljeti nekoga i biti voljena, što ne može sama birati svoj životni put.
Ali je, ipak, bila srećna što ima Tejlor, što ju je Tejlor izabrala. A izabrala ju je i da je nečemu nauči. Da je nauči šta su prave vrijednosti u životu. Da je nauči da živi životom kojim nemaju privilegiju živjeti mnogi. Da je nauči hrabrosti i požrtvovanosti. Da je nauči da i male stvari mogu biti ogromne. Da je nauči da sreća nije stanje, nego izbor.
I izabrala je da bude srećna.
S godinama je njena vedrina izgubila sjenku, a njen osmijeh opet postao istinski. Post tenebras lux ! Poslije mraka svijetlost ! Poslije razdoblja tuge, razdoblje radosti. Tako bi trebalo da bude u životu.
