- Ko je tebe kleo, taj dangubio nije ! - pokušala je da bude duhovita jedna njena prijateljica.  A priča ove moje posebne žene ide otprilike ovako.  U tridesetima je dobila Hodgkinov limfom, u četrdesetima karcinom dojke, u pedesetima karcinom pluća.  Pobijedila je Hodgkina. Bila je mlada i nesvjesna težine dijagnoze, ali se uspjela izboriti da živi. Imala je prejak motiv, imala je malo dijete.  Pobijedila je i karcinom dojke. Drugi put ju je spasila prevencija, otkriven je n

Okruglo slovo na koje počinje mnogo riječi koje volim. OTAC na kojeg ličim, moja bezrezervna podrška, moj savjetnik i najbolji prijatelj. OLI, druga polovina mene same, sestra koju mi je rodila majka da bude uz mene cijeloga života. ON kojeg volim i sa kojim dijelim život , moja jača polovina. OSJEĆAJ, ono što me je povezalo sa mojom jačom polovinom.  OLE, moje rame za plakanje i rame za radovanje, moja sestra po životu. OBLAK na kojem lebdim već godinama. OKO koje sve vidi

Šta reći poslije dvije decenije zajedničkog života, nego da nam je da potrajemo još toliko.  A šta poslije dvije decenije zajedničkog života napisati !?  Kada se zrelo analizira kako smo zajedno proživjeli dvije decenije, ipak smo bili sretniji nego pametniji. Na početku našeg zajedničkog života bili smo dovoljno odrasli da bismo imali nerealna očekivanja ili smo možda svoja očekivanja toliko prizemljili da smo odustali od bilo čega boljeg od ovoga !? U narodu svaka godina br

Pri kraju sam šeste decenije života i život mi kreće drugačijim tokom od onoga kako sam očekivala. Sasvim slučajno sam otkrila da sam teško bolesna.  Od momenta saznanja da je bolest uznapredovala i da prognoze nisu sjajne, sve se dešava vrtoglavom brzinom.  Više se ne osjećam dobro. Čudno je to kako bolest napravi poredak o kome niko niti ne sanja dok je zdrav. I kako tek onda sve postane nevažno i beznačajno. Sve osim zdravlja !? I kod mene je tek sa pojavom bolesti zdravlj

Na terminalu je prilična gužva. Ljetno je doba, sezona godišnjih odmora, svi koji mogu putuju.  Čekamo na ulazak u avion.  Opštoj gužvi se pridružuje i grupa maturanata koji se vraćaju odnekud sa ekskurzije. Ukrcavamo se u avion, smještamo na svoja sjedišta i sve je kao i obično. Razdragani maturanti graje kao jato papagaja. Zezaju se, dobacuju jedni drugima s kraja na kraj aviona, umiru od smijeha... Lijepo ih je vidjeti tako razdragane, barem meni. Mladost mi je uvijek lije

Blažena besposlica, što bi Talijani rekli dolce far niente.   Na talijanskom mi ta kratka izreka nekako ljepše zvuči, melodičnije, sažetije, strasnije. Mi to izgovaramo razvučeno, monotono, bez emocija. Onako, kao usput. Dolce far niente. Slatko umijeće uživanja u jednostavnim trenucima, bez ikakvih obaveza ili briga. Kod Talijana u blaženu besposlicu stane sve što se može zamisliti, a u čemu se može uživati.  Ne raditi ništa i uživati u tome, to je umijeće koje nikada nisam

Deum meum... Bože moj... Zahvalan sam Ti na svemu što sam iskusio u svom ne tako dugom životu. Priznajem, nije sve bilo luk i voda, bilo je tu i ozbiljnih odricanja i velikih napora da svoj život dovedem u red, ali sam ipak uspio.  Godine su prošle dok nisam shvatio, Bože moj, da ne mogu sve prepreke u životu biti savladane bez napora, da su te prepreke u stvari iskušenja koja si mi slao ne bih li spoznao da nije svaka promjena u životu dobrodošla. Neke stvari u životu ipak m

Jednog novembarskog jutra otvorila je prozor i duboko udahnula hladni zrak. Poslije neprospavane noći očekivala je da joj hladnoća razbistri misli.  Danima je odgađala odluku da prekine dugogodišnju vezu. Bilo joj je teško, mučila se, razmišljala šta da radi... Nije lako otići i okrenuti leđa svemu što je voljela ili je barem mislila da voli. U stvari, lako je otići, teško je promijeniti osjećaje. Teško se predati i priznati poraz. Teško je živjeti u stvarnosti, bez iluzija i

Nije birala svoj život, život je izabrao nju. Ako su joj i bile namijenjene radosti i tuge, na to nije mogla uticati. Mogla je samo sebe prilagođavati situacijama, birati da ih prihvati ili ne prihvati, da izvuče ono najbolje iz svega. I izabrala je prihvatanje. Vjerovala je u moć osmijeha, u moć pozitivnog razmišljanja. Budisti kažu da osmijeh zalijepljen na lice, ma koliko bio lažan, na kraju prosvijetli dušu. A njena je duša bila prosvijetljena osmijehom, istinskim osmije

Šta je život !? Moj otac je znao reći da je život kao špaga. Nekome je ravna i bez čorova i sve mu ide glatko, a nekome puna čvorova i dok te čvorove raspetlja život mu prođe. Neke čvorove brzo raspetljamo, neke raspetljavamo do kraja života, a neke ne uspijemo raspetljati uopšte. Moja prijateljica Ana je čvorove na svojoj špagi raspetljavala još od mladosti. Neki su joj bili duplo vezani i napatila se dok ih je raspetljala, ali je uspjela. Rano je ostala sama, ali je bila sp

"Pensati libera." Misli slobodno. Dopada joj se ta kratka rečenica koju u svojim razmišljanjima ponekad doživljava i kao naredbu. Misli slobodno ! I misli. Slobodno. Ništa je ne sputava da misli. Slobodno. Svako veče, kada njeni ukućani urone u carstvo snova i njen dan doživi smiraj, ona ima svoje trenutke mira i spokoja i misli počinju da joj se roje, da nalijeću na nju sa svih strana. Nema o čemu ne misli !? Čudo jedno kako te njene misli ne počnu da se sudaraju !? Nasrću n

Odavno smo prestali da se poznajemo, a znala sam te udušu. I voljela sam te. A ti si, ipak, više od mene volio Čašicu. Godinama sam prećutno prelazila preko tvoje ljubavi prema Čašici i nadala se da ćeš se jednom zasvagda otrijezniti. To se, nažalost, nikada nije desilo. Ni kada se dijete rodilo nisi imao motiv za otriježnjenje. I tada je tvoja ljubav prema Čašici bila jača. Dugo mi je trebalo da prihvatim činjenicu da u našem životu stvari neće ići onako kako sam priželjkiva

Nama se činilo da smo se slučajno spojili, jer već smo bili u zrelim godinama, ali sada znam da nije bilo tako. I ona i ja smo bili usamljeni i tek kada smo poželjeli nekoga pored sebe, desilo se da se sretnemo. Zvijezde su nam se poklopile u junu, na pragu ljeta. Mirisale su lipe, divnim, opojnim mirisom. Tada se najljepše voli. Tada su i susreti i zagrljaji ljepši nego inače. Grlili smo se i ljubili, beskrajno. Volim juni, lipanj, lipe... Zavolio sam i Georginu. Ništa bez l

Htjela je da otvoreno porazgovaraju, da konačno razbiju tišinu koja se, kao bedem, ispriječila između njih. Razgovor je bio mučan, težak i nije riješio ništa. Skupio je hrabrost da joj u lice kaže da je više ne želi, da je ne voli. Ali da je ni ne mrzi. Da je prisiljen da živi s njom, da ima previše godina da bi nešto mijenjao, da nije siguran da na drugom mjestu ima nešto bolje. Čula je sve ono što je odavno naslućivala, a što je u stvarnosti odbijala da prihvati. Ali, čuo j

Pitate me za neobičnu, zanimljivu ženu širokog osmijeha !? Za ženu čiji osmijeh razoružava, čija pojava plijeni !? E, to je moja Valentina. Moja Valentina voli ljude i bezrezervno im poklanja svoje povjerenje. U njenim grudima kuca veliko srce, puno ljubavi i razumijevanja za cijeli svijet, a njeno rame je toliko široko da se na njega naslanjamo i na njemu ponekad plačemo svi mi kojima život natjera suze na oči. Bilo je u životu i uspona i padova, ali je moja Valentina sve iz

Čeka... iščekuje... Čekanje se pretvorilo u način njenog života. Cijelo vrijeme čeka Mirka. Čeka ga otkako su se upoznali. Čeka da dođe "njegov momenat", njegovo vrijeme s njom, da već jednom počnu živjeti svoj život. Ne živi... čeka. Nikada nije razmišljala da li je vrijedan čekanja, da li je možda njena ljubav neuzvraćena, da li je njeno čekanje uzaludno !? Nikada se ne pita da li su njih dvoje uopšte par !? Odana mu je i voli ga. Neizmjerno. Ništa na svijetu nije čvršće od

Nije baš da su u dvadesetim, tridesetim znali šta je ljubav, kakvu snagu i moć posjeduje. To su saznali tek kada su se razišli i svijet počeli promatrati iz druge perspektive. Zna se da godine nose svoje... da Svemir ima svoj poredak... da se sve u životu posloži baš onako kako i treba da bude... da se krug mora zatvoriti. Na to se ne može uticati i to se, možda, razumije tek u starosti... ko je dočeka. Zvrrrr...zvrrrr...zvrrr... Telefon je dugo zvonio, prije nego što je uspj

Nikada nije razmišljao koliko je voli. Njenu ljubav uzimao je zdravo za gotovo. Nije se trudio da joj pokaže šta osjeća, nije joj govorio da je voli. Valjda je podrazumijevao da zna. Ali, nije znala. Neke riječi ipak treba izgovoriti, ne ostaviti ih u tišini svojih misli. To je shvatio tek kada je otišla. A otkad je nema, nije više isti. Kao da je i dio njega otišao s njom. Otkad je nema, prebire po uspomenama i njene tragove vidi u svemu oko sebe. Otkad je nema, sanja o njoj

Voli. Voli svoju porodicu, svoje prijatelje. Voli svoj vrt, svoju kuću. Voli svog kućnog ljubimca. Voli vedre ljude. Voli život. Voli sve oko sebe. Voli... oduvijek. Jednostavno, voli. To je jedino osjećanje koje je konstanta u njenom životu. To je smisao njenog življenja, njenog bivstvovanja na ovom svijetu. I u svemu vidi ljubav. Poslije pedesete počela je da voli i sebe. Do tada, ljubav prema sebi nije poznavala. Kao da je bježala od nje sve te godine. I kada se umorila od

Pred zoru ju je probudila glavobolja. Nesnosan bol.Sigurno joj je visok pritisak. Ustaje da popije tabletu. Polagano se kreće po kući, da ne probudi ukućane. Vraća se u krevet. Pokušava ponovo zaspati, ali ne može. A imala je namjeru izležavati se do podne, nedjelja je. Leži, žmiri i razmišlja, svakakve joj se misli motaju po glavi... Glavobolja ne popušta. Učini joj se da je dosta vremena prošlo. Provjerava na mobitelu koliko je sati. Pogleda kroz prozor, još je mrak. Kud će