38 - Omaž za jednu posebnu ženu

- Ko je tebe kleo, taj dangubio nije ! - pokušala je da bude duhovita jedna njena prijateljica. 

A priča ove moje posebne žene ide otprilike ovako. 

U tridesetima je dobila Hodgkinov limfom, u četrdesetima karcinom dojke, u pedesetima karcinom pluća. 

Pobijedila je Hodgkina. Bila je mlada i nesvjesna težine dijagnoze, ali se uspjela izboriti da živi. Imala je prejak motiv, imala je malo dijete. 

Pobijedila je i karcinom dojke. Drugi put ju je spasila prevencija, otkriven je na vrijeme.

Ali, njen tihi ubica bio je karcinom pluća. Otkriven je u poodmakloj fazi i duboko u sebi je znala da je izvukla deblji kraj.

Kroz pakao kojekakvih pregleda, operacija, hemoterapija i svega što uz to ide, prošla je kao pasivni posmatrač. Iako teško, ovaj put teže, puno teže nego prije, opet je sve izdržala. Baš sve. I opet nije odustajala od života.

Često se pitam kakva to ljubav za životom mora postojati u čovjeku da tolike godine ne poklekne, da izdrži svu tu patnju, sve te silne terapije, mučnine, bolove, nespavanja !?

Odgovor se nekako sam nameće.

Samo posebni ljudi mogu podnijeti veliku patnju i samo posebni ljudi mogu voljeti svoj život sa patnjom. 

A ona je bila posebna, zaljubljena u život kakav god da joj je bio namijenjen, zaljubljena u svoju porodicu. Njeni najbliži su bili i njen najveći motiv da izdrži sve što neko izdržao ne bi.

Njen moto je bio "ne odustajte nikada, jer nada uvijek postoji". Naravno, nada. Dok je čovjek živ, niko ne zna kakav je njegov put, a njen put bila je borba za život duga više od četvrt vijeka. 

Tuga me uhvati od same pomisli da joj je život prošao u teškom i mučnom savladavanju bolesti. Taman se podigne i ponada da ju je potisnula, a ona se vrati u drugom obliku. Ali, uprkos svemu, nije se predavala, učila je o svojim bolestima i tako pronalazila načine da ih malo uspori. 

Imala je snage i da se udruži sa drugim ljudima koji imaju slične probleme, kako bi lakše pronašli novac za istraživanja, za nove lijekove i kako bi svojim iskustvima pomogli i drugima da se lakše izbore sa bolešću, da se izbore da žive. Bila je borac na dva fronta. 

S vremena na vrijeme, kada bi se osjećala bolje, napravila bi brejk između posjeta bolnicama i doktorima i otputovala negdje daleko od svega toga. 

Voljela je more. Na moru je punila baterije i sakupljala snagu da ne posustane, a prividni mir u duši joj je omogućavao da živi dan za danom.  

Imala je podršku svoje jače polovine, podršku u svakom pogledu. Prolazio je zajedno s njom kroz pakao, bodrio ju je da izdrži, tješio ju je da će sve proći, pa i na rukama nosio kad joj je bilo jako slabo. Ljubav ih je održala zajedno i davala im snagu da prebrode krize koje je nosila bolest. 

I dijete je odraslo uz njenu patnju. Iako se maksimalno trudila da prikrije koliko pati, dijete je znalo. Djeca sve shvataju, nema veze što su mala. I njena kćerka je rano shvatila da se mama bori sa bolešću da bi što duže bila uz nju. Još kao mala se trudila da joj olakša, da ne bude naporna kao što klinci znaju biti u nekim fazama svoga odrastanja. 

Bez obzira na bolest koja je bila sveprisutna, u njihovoj kući je bilo puno ljubavi i razumijevanja. U pauzama između terapija, živjeli su skladno, trudili se da budu opušteni, da se zezaju, da ne razmišljaju o tome koliko bolest utiče na njihovu svakodnevnicu.

Iako iz te mukotrpne, dugotrajne borbe nije izašla kao pobjednica, u neku ruku je ipak pobijedila, jer je uspjela da poživi dovoljno dugo i da dočeka da njihova jedinica oformi porodicu, da izrodi djecu i da čuje da je zovu baka.

Njene su molitve bile uslišene i bolest nije uspjela da je spriječi da bude srećna.

Kada razmišljam o njoj, obuzme me tuga, ali prema njoj i njenom životu još uvijek osjećam divljenje. Nije joj bilo lako živjeti s bolešću i patnjom, ali je živjela i oko svoje patnje nije pravila halabuku, sve je proživljavala tiho i svaki svoj dan živjela znajući da sutra možda dočekati neće. 

Ali, ko od nas to uopšte i može znati !?