32 - Deum meum

Deum meum... Bože moj...

Zahvalan sam Ti na svemu što sam iskusio u svom ne tako dugom životu. Priznajem, nije sve bilo luk i voda, bilo je tu i ozbiljnih odricanja i velikih napora da svoj život dovedem u red, ali sam ipak uspio. 

Godine su prošle dok nisam shvatio, Bože moj, da ne mogu sve prepreke u životu biti savladane bez napora, da su te prepreke u stvari iskušenja koja si mi slao ne bih li spoznao da nije svaka promjena u životu dobrodošla. Neke stvari u životu ipak moraju ostati onakve kakve jesu. I ostale su, Bože moj.

Ne razmišljam više kakav bi mi život bio i kuda bi me odveo da su moje odluke bile drugačije. Možda bih i gore prošao, ko zna !?

S godinama sam naučio da dobro promislim prije donošenja važnih odluka. Naučio sam da se presaberem, da prespavam prije nego što moja odluka bude konačna. I tako je vjerovatno i bilo bolje. 

Nije džaba rečeno da je jutro pametnije od večeri. Neko je to davno iskusio i poslao poruku svim budućim naraštajima, pa i meni. Istina, naučio sam to tek kada sam malo sazreo, kada sam potrošio mladost i godine u kojima sam imao snagu i hrabrost da odluke donosim naprečac, da lomim preko koljena, pa kako bude. Valjda to tako mora biti. Mlad čovjek je hitar u svemu, pa i u donošenju odluka bez puno razmišljanja i kalkulisanja o mogućim posljedicama.

Kada sam malo sazreo, počeo sam analizirati svoje postupke i nijednu odluku nisam donio dok nisam dobro razmislio o vrijantama njenih mogućih ishoda. 

Ponekad sam razmišljao satima, danima...

Ne mislim da je vrijeme provedeno u razmišljanju izgubljeno, nemoj pogrešno da me razumiješ, Bože moj, ne žalim za tim vremenom. Imalo je to vrijeme i svijetlih trenutaka. Osvijestio sam se, shvatio da ne treba razmišljati o propuštenim prilikama, pogotovo ne treba žaliti za njima. Propuštene prilike ne mogu da se vrate, ostaju zarobljene u prošlom vremenu i samo se mogu prizvati u misli. Mogu ih se samo prisjećati i razmišljati šta je moglo biti !? A sada, kada je sve prošlo, pitanje je jesu li sve te prilike uopšte i bile prave !? Jer da li su bile prave nisam mogao znati niti tada, kao što ne znam niti sada. I tako će i ostati.

Više ne razmišljam o propuštenim prilikama, Bože moj, i zahvalan sam Ti i na tome. Svoj sam život prilagodio vremenu u kojem živim i nastojim ga živjeti mirno, bez turbulencija. I tome su me naučile godine. Kad sam bio mlađi, jurio sam, lomio se, davao se nesebično i na ono što jeste i na ono što nije trebalo. Nisam puno razmišljao o sebi. Danas, sa ovim životnim iskustvom, vjerovatno bih reagovao drugačije. I kada bih mogao upotrijebiti ovo životno iskustvo u nekom drugom životu, više bih se trudio i više bih cijenio sve one ljude koji mi nešto znače, od kojih sam nešto naučio, koji su mi pomogli na ovaj ili na onaj način u nekom trenutku mog bivstvovanja.

I ne bih bio ogorčen na sudbinu, sudbina se mora prihvatiti, jer tako se lakše živi. Bez obzira na sudbinu, ne treba činiti loše stvari. A nisam u životu nikada svjesno učinio nešto loše ili nekoga povrijedio. Tome me je, još od malih nogu, učio moj otac. Njegova deviza je bila da u životu uvijek treba "bacati uzvodu", da treba pomagati gdje god može da se pomogne i nastojao sam da se toga držim.

Nisam osjetio brzinu kojom su mi proletjele zadnje decenije života i znam da više nemam vremena za sve što bih želio da proživim. Pročitao sam negdje onu rečenicu Tome Zdravkovića da se život ne mjeri po broju godina na koje ga razvučeš, već koliko života staviš u svaki njegov dan. I to je, zapravo, istina.

Zahvalan sam Ti, Bože moj, što si mi dao priliku da to shvatim i da počnem cijeniti vrijeme koje mi je još preostalo na ovom svijetu.  

Hvala Ti i što mi još daješ snagu da u svaki novi dan stavim pomalo života, jer, bez obzira na sve, život je ipak danas, Bože moj.

Deum meum...