36 - Porcelanski pir

Šta reći poslije dvije decenije zajedničkog života, nego da nam je da potrajemo još toliko. 

A šta poslije dvije decenije zajedničkog života napisati !? 

Kada se zrelo analizira kako smo zajedno proživjeli dvije decenije, ipak smo bili sretniji nego pametniji. Na početku našeg zajedničkog života bili smo dovoljno odrasli da bismo imali nerealna očekivanja ili smo možda svoja očekivanja toliko prizemljili da smo odustali od bilo čega boljeg od ovoga !?

U narodu svaka godina braka ima poređenje s nečim i po tome godišnjice braka i dobijaju svoja imena. Na primjer, za prvu godišnjicu kažu da je to papirnato vjenčanje. Papir se lako cijepa i u ovom slučaju je simbol krhkosti veze na početku. S godinama, ako su partneri posvećeni jedno drugom, veza postaje jača, pa tako i poređenja i nazivi godišnjica asociraju na nešto jače, trajnije, vrijednije. Od pamučnog vjenčanja, svilenog vjenčanja, vjenčanja ruža, kristalnog, srebrnog, zlatnog, anđeoskog vjenčanja i tako redom do stote godišnjice koju nazivaju nebeskim vjenčanjem. Nisam nikada čula da je neki par doživio toliko godina braka, ali eto postoji naziv.

Mi dogurasmo do porcelanskog pira ili dvadeset godina braka iliti dvije decenije zajedničkog života, kako god hoćete. 

Poznato je da se ljudi s godinama ne mijenjaju, samo postaju stariji, pa smo tako i mi postali stariji, možda ne i pametniji, ali iskusniji i staloženiji, sigurno. A može se reći i nespremniji na promjene, ali spremniji na kompromise.

Kažu da za dvije decenije odnos između supružnika sazrije, ali je veza ipak još krhka, kao porcelan. 

Možda je tako, ali ne i kod nas. 

Zreliji jesmo, a bez obzira na sve što je stalo u ovih dvadeset godina, nije nam krhka veza. Naprotiv, učvrstili smo je, a mi sami se vezali svim i svačim.

Osjećajima, prilično jakim. 

Životnim stavovima i životnim izborima koji su iz temelja promijenili naše sudbine. 

Navikama, kojima robujemo i kojih se teško odričemo. 

Riječima, kakve god da su bile, umilne i lijepe ili one grube i oštre kao britva. 

I začas proletješe dvije decenije. 

I ljubav je sazrijevala u ovih dvadeset godina i doživljavala metamorfozu sa svakom prohujalom godinom. Sa svakom godinom gubila je dio tereta koji smo nosili, a dobijala na snazi i lakoći opstanka. Baš kao i naša veza. Iako se izvana čini krhka i nejaka, naša veza je ustvari čvrsta i neraskidiva, bez obzira na izazove kojima je izložena. 

Isto kao i porcelan. Nevjerovatno je izdržljiv i jak, ali s njim ipak treba biti nježan i pažljiv. 

Tako i mi s godinama pažljivo njegujemo naš brak.

Dvadeset godina života nije puno, ali u našim godinama nije niti malo. Vrijeme leti, djeca odrastaju, mi starimo, brak traje. Lijepo je stariti zajedno, uz posvećenost, razumijevanje i apsolutnu podršku u svemu. To je garancija da ćemo doživjeti još neku godišnjicu, još neki svadbeni pir.

I šta nam više treba !?