26 - Iz moje perspektive

Nama se činilo da smo se slučajno spojili, jer već smo bili u zrelim godinama, ali sada znam da nije bilo tako. I ona i ja smo bili usamljeni i tek kada smo poželjeli nekoga pored sebe, desilo se da se sretnemo. Zvijezde su nam se poklopile u junu, na pragu ljeta. Mirisale su lipe, divnim, opojnim mirisom. Tada se najljepše voli. Tada su i susreti i zagrljaji ljepši nego inače. Grlili smo se i ljubili, beskrajno. Volim juni, lipanj, lipe... Zavolio sam i Georginu. Ništa bez ljubavi. Bez ljubavi mi je život bio isprazan, pomalo dosadan. Iako ja u životu nisam birao samoću. Niti slučajno. Splet životnih okolnosti me je usamio. Svi moji prijatelji su odavno imali porodice, odgojili djecu i imali koliko-toliko sređen život, a ja sam još uvijek bio samac. Kao vuk samotnjak. I ništa spektakularno nije remetilo moje ustaljene navike. Ranio sam na posao, putovao do posla javnim prevozom, postajao skoro nevidljiv u gomili koja me je svakog jutra iznova gutala na peronu podzemne željeznice. Kasno popodne sam dolazio kući, umoran od sjedenja pred ekranom, bezvoljan i bez ideje da bilo šta promijenim. Viđao sam se ponekad s rođacima, s prijateljima, obično vikendom. I to mi je s vremenom počelo ići na živce. Nekadašnja zajednička interesovanja zamijenile su priče o djeci, njihovim životima, postignućima, a ja o tome nisam mogao govoriti. Iz moje perspektive, život je bio suviše jednostavan, skoro crno-bijel. Tog juna, nesvjesno sam poremetio ravnotežu svojih misli. Razmišljao sam o smislu življenja, o porodici, starosti. Jednom prilikom sam pio kafu sa dobrom prijateljicom i omaklo mi se da svoje misli izreknem naglas. - Dosadila mi je samoća, sam sam sebi postao dosadan. - Eh, i u Bibliji piše da postoji vrijeme za sve. Kada dođe tvoje vrijeme da sretneš nekoga, to će se sigurno i desiti. Važno je da želiš. Samo da znaš, ništa u životu ne ide bez ljubavi. I tog lipnja sreo sam Georginu. Moj monotoni život dobio je i boje i mirise. Georgina ga je obojila pastelnim bojama, a lipa umirisala najljepšim mirisom ikad. Došlo je naše vrijeme za grljenje, naše vrijeme za ljubav. Došlo je naše vrijeme za život. Odmah sam znao da mi je oduvijek bila namijenjena, samo je čekala pravo vrijeme da ušeta u moj usamljenički život. U životu sam volio nekoliko puta, ali, prije Georgine, svoju samoću nisam mijenjao za život udvoje ni u mislima. Nije da mi je ljubav bila teška. Naprotiv. Teške su mi bile veze. I sam sam bio težak, a da toga nisam bio svjestan. Tog juna, promijenile su mi se životne okolnosti. Živnuo sam, riješio se letargije, počeo praviti planove za budućnost. Našu budućnost. Iz moje perspektive, život više nije bio crno-bijel.

Godine su prošle. I opet je lipanj. I opet mirišu lipe.

Zrak topao, sladunjav. Zagrljaji topli, meki. Ostarili smo, ali se još uvijek upoznajemo. Zahvaljujući Georgininoj strpljivosti i bezgraničnoj toleranciji, ostarili smo zajedno. Imamo uspone i padove, kao i svi parovi, ali nije pokleknula, nije odustala od nas. Godinama toleriše moja neraspoloženja, moje mušice, moje dileme, moju skrivenu ljubomoru i strah da je neću imati samo za sebe. U meni, kao i u svemu u životu, vidi samo ono najbolje i ima rješenje za svaku situaciju. I još uvijek umije da me iznenadi.

Iznenadi me njena energičnost i vedrina u neka tmurna, kišna jutra. Iznenadi me njena smirenost, kada sam užurban, nestrpljiv. - Kud si zapeo, kud žuriš !? I trčeći i polako, svi na isto mjesto stižemo ! Volim Georginu, ali joj to možda ne pokazujem onako kako bi ona željela. Nisu me godine naučile da ne budem težak. Ne. Ona je moju težinu prihvatila i, kao i sa svim drugim životnim teretima, nosi je s lakoćom. I voli me s lakoćom.

Iz moje perspektive, život je lijep !