Pitate me za neobičnu, zanimljivu ženu, širokog osmijeha !?
Za ženu čiji osmijeh razoružava, čija pojava plijeni !?
E, to je moja Valentina.
Moja Valentina voli ljude i bezrezervno im poklanja svoje povjerenje. U njenim grudima kuca veliko srce, puno ljubavi i razumijevanja za cijeli svijet. A njeno rame je toliko široko da se na njega naslanjamo i na njemu ponekad plačemo svi mi kojima život natjera suze na oči.
Bilo je u životu i uspona i padova, ali je moja Valentina sve izdržala.
Izdržala je i svoje i tuđe nerješive probleme i životne nedoumice. I uprkos svemu, još uvijek voli život.
Od nje sam puno naučila.
Naučila sam da porodica može da bude i neko ko nije krvni rod.
Naučila sam da je važno praštati, jer praštanje oslobađa gorčine i jeda.
Naučila sam da je sreća u davanju. I moj otac je znao reći da je u životu bolje davati, nego čekati da nešto dobiješ. Srećan je onaj ko je u prilici da daje, ko ima otvoren dlan. Stisnuta šaka ne može ništa niti dati niti dobiti. A moja Valentina cijelog života ima otvoren dlan. I otvoren um.
Od nje sam naučila i da sama, u tišini, odbolujem svoje tuge i svoje nesreće, a onda da ustanem, uspravim se i nastavim dalje sa osmijehom na licu.
Vrijeme sa Valentinom mi je proletjelo vrtoglavom brzinom.
Decenije su se otkotrljale u nepovrat, ostarile smo, a čini mi se da sam tek trepnula.
Godine su ispreplitale naše živote, uvezale ih u čvor koji samo mi same možemo razvezati.
Sama pomisao da je tu, uz mene, čini mi život lakšim.
Kad je Valentina tu, sve mi je tu.
