34 - Strah od letenja

Na terminalu je prilična gužva. Ljetno je doba, sezona godišnjih odmora, svi koji mogu putuju. 

Čekamo na ulazak u avion. 

Opštoj gužvi se pridružuje i grupa maturanata koji se vraćaju odnekud sa ekskurzije.

Ukrcavamo se u avion, smještamo na svoja sjedišta i sve je kao i obično. Razdragani maturanti graje kao jato papagaja. Zezaju se, dobacuju jedni drugima s kraja na kraj aviona, umiru od smijeha... Lijepo ih je vidjeti tako razdragane, barem meni. Mladost mi je uvijek lijepa. 

Prisjećam se kako je to bilo prije skoro pedeset godina, kada je moja generacija putovala. Doduše, mi smo putovali vozom, ali je sve ostalo bilo skoro identično. Smijeh, zafrkancija, graja...

U neko doba, sa sjedišta ispred mene ustaje visok, plavokos, relativno mlad muškarac, sav u crnom. Na prvi pogled mi djeluje pomalo neobično. Rijetko se viđa muškarac u crnom, a vrućina je. Procijenih da ima ispod pedeset, mada moja procjena i nije uvijek tačna, nekome se po vanjštini i ne može odrediti koliko ima godina.

Uglavnom, ustao je da nešto dohvati iz pretinca iznad glave. Tek kada se prema meni okrenuo stranom na kojoj se vidi bijeli okovratnik, shvatila sam da je katolički svećenik. Bilo je vruće, pa mu je bijeli kolar s jedne strane bio otkopčan.

Posmatram ga kratko i udubljujem se u svoje misli. 

U zadnje vrijeme često srećem ljude malo drugačije od većine ostalih. Pitam se je li mi to možda neki znak !?

Na pola puta do naše destinacije, let postade prilično uzbudljiv. Ulijećemo u guste tamne oblake, uskovitlane čak i na visini od nekoliko desetina hiljada stopa. Djeluju prilično zastrašujuće. Avion se stresa i strujanje zraka ga povlači naniže.

Osjećaj propadanja nije nimalo ugodan. 

Pilot se bori da nas održi na zadanoj putanji. 

U avionu muk, nelagoda i strah. Nikome nije svejedno dok avion leluja među tamnim oblacima i dok mu krila podrhtavaju pod naletima vjetra. Čini se kao da se vozimo po makadamu. 

- Diegooo, bojiš li seee ? - čuje se odnekud.

- Neeeeću da umreeeem ! - urla Diego sa drugog kraja aviona i među maturantima nastaje opšti smijeh.

Ostalim putnicima baš i nije do smijeha.

Iako nikada nisam imala strah od letenja i nikada nisam doživjela nikakvu neprijatnost u zraku, ovaj put je bilo malo drugačije. Avion je plesao među tamnim oblacima i u par navrata smo bili kao na toboganu.

Preko naslona sjedišta ispred mene gledam u svećenikov plavi potiljak i mislim:

- Ne putuje ovaj svećenik sa nama slučajno, sigurno će nas Bog sačuvati. 

Naslanjam se na sjedište, zatvaram oči i nedugo zatim avion prestaje da se trese. Izlijećemo iz mraka i konačno se kroz prozor može vidjeti i komadić bistrog neba.  Maturanti zvižde, radosno uzvikuju i aplaudiraju pilotu. Svi aplaudiramo, srećni što je sve prošlo.

Prekoračili smo tu tanku liniju između straha i bezbrižnosti, putnici živnuše, počeše se meškoljiti, u avionu opet nastade tihi žamor i zavlada opuštena atmosfera.

Sretno stižemo na odredište, neprijatno iskustvo je iza nas.

Avion se prizemlji, iskrcavamo se sa osmjesima na licima, srećni što ponovo osjećamo tlo pod nogama.