Htjela je da otvoreno porazgovaraju, da konačno razbiju tišinu koja se, kao bedem, ispriječila između njih. Razgovor je bio mučan, težak i nije riješio ništa. Skupio je hrabrost da joj u lice kaže da je više ne želi, da je ne voli. Ali da je ni ne mrzi. Da je prisiljen da živi s njom, da ima previše godina da bi nešto mijenjao, da nije siguran da na drugom mjestu ima nešto bolje. Čula je sve ono što je odavno naslućivala, a što je u stvarnosti odbijala da prihvati. Ali, čuo je i on. Nagomilane riječi su pokuljale van.
Sudarili su se sa stvarnošću. Ona naročito.
Preplavile su je emocije, nije mogla racionalno razmišljati.
A kako i bi, kada ga je voljela bezrezervno, beskompromisno, sve ove godine !?
Voljela i nadala se.
Tužno. Pretužno. Treba joj vremena da se presabere, da razmisli. Misli su joj konfuzne, ne može da ih obuzda. Ni emocije ne može obuzdati. Suze joj naviru na oči. Plače... dugo plače. Pita se šta je to što kod njega ranije nije vidjela ili nije željela da vidi, a što bi možda uticalo i na njen drugačiji odnos prema njemu ? Zašto je u životu izabrala da žmiri, umjesto da gleda otvorenih očiju ? Zašto !? Odgovor je jednostavan. U životu je lakše žmiriti, nego se suočiti sa onim što ne želiš da vidiš. I zašto cijelo vrijeme ignoriše njegovu neljubav ? Valjda zato što ona ima ljubavi dovoljno za oboje. Cijelo je vrijeme sakupljala mrvice i nadala se da će se sve jednom srediti i biti onako kako želi da bude. Zašto !? Pa, u iluzijama je lakše živjeti. Svjesna je ona da je život u iluzijama samo privid, da je to poluživot, ali ga uprkos svemu živi. Živi i nada se. A opšte je poznato da nada umire zadnja. Ovaj trenutak suočavanja sa realnošću je godinama odgađala. Tuga joj pritišće grudi, guši je, lomi, razbija na milion komadića. Dugo plače. Plače nad svojim neživotom.
Trebala je sve okončati kada je prvi put bio grub prema njoj, kada su prestali normalno razgovarati. Već tada joj je trebalo biti jasno da tu nema ljubavi.
Za sve treba dvoje, a oni su, očigledno, nepar.
Doživjela je svoj trenutak istine. Bolan trenutak.
Nije ona nezrela, kao što je on mislio. Njena mana ili možda njena vrlina je što u životu želi da vidi samo ono što je dobro. To ju je i održalo u životu s njim.
A on !? On se cijelo vrijeme upinjao da je osvijesti i spusti na zemlju.
E, pa, sad je konačno i uspio. Probušio je njen balon od sapunice i prizemljio je zasvagda.
Razmišlja šta da radi !?
Neće moći ovako dalje živjeti.
Kako da živi s nekim ko ne dijeli s njom iste osjećaje, s nekim ko je ne želi !?
Sama pomisao da je prisiljen na zajednički život je više nego poražavajuća i stomak je boli od nje. Takav život niko ne treba da živi.
I šta ga to uopšte prisiljava da živi s njom, iako, kako kaže, prema njoj ne osjeća ništa !?
Malo dijete, možda !? Strah od samoće !? Strah od promjena !? Ili nešto drugo, što joj trenutno ne pada na pamet !? Ah da, zaboravlja da je on u svemu vrlo racionalan, pa vjerovatno i u ovom odnosu između njih. Razmišlja šta da radi !?
Na njeno insistiranje joj je sve i rekao i time prebacio lopticu na nju. I sada njihov zajednički život zavisi samo od njene odluke. Muka joj je od razgovora, od svega.
Šta će uraditi !?
Odluke naprečac nikada nije donosila.
Razmišlja. Dugo razmišlja.
Preživjeće ona i njegovu neljubav i njegovu nemržnju, a on će se već potruditi da ugasi njenu ljubav i njenu nadu koje su je držale uz njega sve ove godine.
Otišla je na spavanje, a da ništa nije odlučila.
Jutro je pametnije od večeri. Ujutro će već znati šta joj valja činiti.
