41 - Senescencija

Život je lijep, kažem samoj sebi svako jutro čim otvorim oči. Tu mantru ponavljam godinama i trudim se da život uglavnom posmatram sa te ljepše strane. 

Međutim, moj pozitivan stav je narušila jedna jutarnja kafa u ustaljenom društvancetu. Bio je rođendan moga brata i pita ga prijatelj:

- Je li to godina više ili godina manje ?  

- Ma vidi ti njega, nisam o tome tako razmišljala, ali u ovim godinama zaista može biti tako.

- Sve je u tome sa koje strane se posmatra. 

- Da znaš, kod mene je čaša uvijek napola puna. 

- Pa, zavisi i od toga čime puniš čašu.

- Hej, jutros me baš matiraš i bacaš u razmišljanje !

Taj kratak razgovor me je nagnao da počnem razmišljati o svom pozitivnom stavu i čime sve punim svoju čašu. A i bez daljeg razmišljanja znam da se ne mogu sada mijenjati, ono sam što sam, ne mogu odjednom postati neko drugi i u ovim godinama promijeniti stav.

Vjerujem da se ujutru niko ne budi sa namjerom da toga dana bude "težak". Još uvijek mislim da se u životu bolje prolazi sa osmijehom na licu i sa ljubaznošću. Možda je to opet samo moja pozitiva, ali ko uopšte voli mrgude !? 

I ko bi želio da bude ljutit cijelo vrijeme ili da ga pamte kao "otrovčića" !?

Ne znam zašto, ali ovih dana gdje god pogledam vidim naslove o zdravom starenju !? Nije da razmišljam o starosti, ne bojim se starenja, ali mi se ova tema nekako sama nametnula. 

Kako se uopšte živi to treće životno doba i kada to život polako usporava !? Pojma nemam zašto se razmišlja o teškim vremenima koja dolaze kada čovjek stari. Nije valjda svakome starenje teško !? Ili možda jeste !?

Zar mora da bude teško !? 

Dostojanstveno starenje se svjesno njeguje, nema ničega lošega u sijedoj kosi i borama. "Godine tilo kvare", pjeva Tonči, ali zato i "tilo" treba njegovati i ostati aktivan što je duže moguće.

Pokušavam sebe zamisliti za pet godina, deset godina, ako uopšte budem imala sreće da te godine doživim !? Hoću li i u toj životnoj fazi biti ovakva kakva jesam i birati radost umjesto tuge !?

U to treće životno sam ušla sa puno rezerve, rezerve u svemu i svačemu. Rezerve u sjećanjima, osjećanjima, mislima, uspomenama... Napravila sam rezervu od svega pomalo, da mi slučajno ne bi zafalilo u neka vremena.  

Kada bolje razmislim, najveća rezerva mi je ipak u uspomenama. Njih za sada stidljivo trošim i prisjećam se tek ponečega. Na pragu trećeg sam odmah načela rezervu osjećanja i misli. S godinama mi nešto od toga sigurno više neće trebati, pa sada i mogu da ih trošim kako mi se ćefne. 

Sa sjećanjima imam mali problem. Njih sam, čini mi se, najmanje stavila u rezervni fond, nesvjesno, a trudila sam se cijeloga života da dosta toga zapamtim. Možda iziđu na vidjelo odnekud kada budem više vremena imala samo za sebe !?

Negdje sam pročitala neku anegdotu o demenciji, gluho bilo, puj, puj, puj, ne mislim da imam nešto zajedničko s njom, ali za ne daj Bože. Kaže ta anegdota da demencija nije neka strašna bolest, u početku je zeznuto, ali kasnije zaboraviš. Nasmijala sam se kada sam je tek pročitala, ali kada sam se sjetila koliko sam ljudi poznavala ili koliko ih još poznajem koji se bore sa zaboravom, osmijeh mi je sam sišao s lica.

Svako životno doba nosi sa sobom neko novo iskustvo. Moj ulazak u treće životno obilježen je mojim unutrašnjim turbulencijama i promjenama prioriteta. Više me nije sram reći nekome, direktno u lice i bez uvijanja, ono što mislim, niti me je strah hoće li se taj neko zbog toga naljutiti. Dosta mi je bilo ustručavanja da izrazim naglas ono što mislim. Što bi rekla moja sestra, više nemam filter za pojedine stvari. Ne znam da li je to dobro ili nije, ali to sam samo ja poslije šest decenija. Oslobođena. 

U životu sam dobila dosta modrica, ali sam još uvijek u ringu, još se ne dam. I ignorišem svakoga ko sumnja u mene. Sada reagujem onako kako me neko tretira, onako kako me poštuje ili ne poštuje. To direktno oblikuje moje ponašanje i ono što osjećam. Ponekad, nešto što se naziva "toksičnost" može jednostavno da bude bol kada se u odnosu s nekim osjetim nevidljivo ili kada osjetim da me taj neko "ne čuje". Ali, bez obzira na sve, još uvijek se ne trošim na negativna osjećanja, još uvijek lako praštam i puštam da vrijeme odradi svoje. 

Biti i ostati pozitivna je moja misija i u ostatku života. I ranije sam znala izvući pozitivnu stranu iz nečega neprijatnog, razočaravajućeg, pa ne vidim razlog da to ne nastavim i dalje.