5 - Žena

Oblačan je dan na moru. Umjesto da idemo na plažu, odlučimo da se provozamo po zalivu.

Vozimo se polako.

Iako je sredina ljeta, nema gužve.

Volim taj uski pojas obale i more koje je uz samu cestu. Kroz otvoren prozor udišem topli slankasti zrak i uživam u prizoru. Stižemo do Kotora.

Odjednom gužva.

Kolona automobila se slijeva prema starom gradu. Sporo se krećemo i svaki čas stajemo. Ne vidim prolaznike na trotoaru, sve je pusto.

Vrućina je, podne.

Krajičkom oka ugledam ženu koja sjedi ispred neke radnje, u sjenci drveta, i hladi se crnom lepezom. Njena pojava me fascinira.

Odjevena je u crno, moderna, a pomalo hipi. Lijepa je, ženstvena. Kosa joj je podignuta u punđu. Desna nadlaktica joj je tetovirana, tetovaža je u boji, neobična, privlačna za oko. Daleko sam, ne razaznajem šta je, samo vidim i crvenu boju na tetovaži.

I ja ponekad pomislim da se tetoviram, da obilježim dio svog života nečim samo meni važnim. Ko zna...

Žena sjedi ispred gvožđare, zamišljena, pomalo sjetna.

O čemu misli !?

Možda o tome kako je teško živjeti !? Nema prolaznika, nema posla. Ko uopšte i dolazi u gvožđaru po ovakvoj vrućini !?

Učini mi se ovaj Kotor kao kraj svijeta. Nema dalje, samo zaliv i planina iznad zaliva. I  učini mi se da nikako ne bih mogla povezati ovo mjesto i tetoviranu ženu. Nekako mi ne idu jedno uz drugo !?

Kolona kreće i mi krećemo. Žena ostaje i dalje da sjedi u hladovini, lagano mašući lepezom.

U sebi joj poželim sreću i okrećem se naprijed, da vidim kud idemo.