2 - Dakle...

Dakle...sjedi na plaži u julsko popodne, zavaljena u ležaljku i, uprkos vrelini, uživa u neobičnom spokoju koji vlada oko nje. 

Sama je. Sama sa svojim mislima.

Dan je vreo, sunce žeže i ispod suncobrana. Vrelinu malo ublažavaju vjetar i pljuskanje valova po sitnom šljunku. 

Lagano se opušta.

Plaža je ispod uske ceste. Nema gužve, lijepo je. 

Niko je ne uznemirava i usebi zahvaljuje Svemiru na tome.

Počinje drijemati. 

Uspjela je umiriti tijelo, ali misli ne može da smiri. Misli joj se komešaju, roje, kao pčele. Pokušava ih rastjerati, da još malo uživa u tom svom prividnom miru. Trudi se. Bezuspješno. Sve brže nasrću na nju i, htjela ne htjela, počinje se petljati s njima.

Puno toga joj je na umu.

Nakratko je pobjegla od svoje svakodnevnice, promijenila mjesto boravka, da se pokuša udaljiti od svega i sa distance dobro razmisliti o tome šta želi od života.

Stigla je na životnu prekretnicu i, iako u ovom trenutku o tome ne želi da razmišlja, misli je ne napuštaju.

Otići ili ostati, pitanje je koje sebi svakodnevno postavlja već izvjesno vrijeme. Potrošila je sve izgovore da ostane i trenutak odluke je veoma blizu. 

Ali, još ne želi da misli o tome. Ne danas. 

Danas samo želi da uživa u ljetnom danu.

Meškolji se u ležaljci. Uzima knjigu.

Popodnevni spokoj odjednom poremeti zvuk automobilskog motora. Cijelo popodne cesta je bila pusta, bez automobila i prolaznika i ne bi se niti okrenula da automobil nije usporio i skoro se zaustavio nedaleko od nje. 

Pogled joj privuče mladić koji se sklanja ustranu da propusti automobil da prođe.

Prati ga pogledom ispod naočala.

Mladić nije običan. Lijep je. Potamnio od sunca. Kratko ošišan, sa uredno potkraćenom bradom i rejbankama. 

Na sebi ima upadljiv pink šorts i tamnu havajsku košulju. 

U lijevoj ruci nosi moderan zlatni ženski ceker za plažu, a desnom se hladi roze-bijelom lepezom.

Zažmiri. Sigurno joj je sunce udarilo u glavu i vrelina pomutila vid, pa joj se zlatni ceker i lepeza priviđaju. 

Kada je ponovo otvorila oči, mladić sa zlatnim cekerom i lepezom graciozno je odmicao cestom.

Promeškolji se u ležaljci i sjetno pomisli:

- Dakle... vrijeme mi je da odem.