16 - Nives

Nives sam upoznala ranih devedesetih. Bilo je suđeno da se sretnemo, bile smo slične.

Obogatila mi je život svojim postojanjem, svojom vedrinom, pozitivnim stavom. Od nje sam naučila da malo drugačije razmišljam, malo drugačije posložim prioritete, a sve to nije bilo slučajno. To sam shvatila puno godina kasnije, s njenim odlaskom.

Srele smo se u svojim kasnim dvadesetim. Imale smo svoje male svjetove, svoje priče i živjele svoje živote kako smo najbolje znale i umjele.

Voljela sam Nives, iskrenom sestrinskom ljubavlju. Naše prijateljstvo je raslo, sazrijevalo, kao i mi same. Bila je odan prijatelj, život sam joj mogla povjeriti na čuvanje.

Za nekoga ko je posmatrao sa strane, Nives je imala dobar život, dobrog muža, fin brak. Ali, nažalost, ništa nije bilo onako kako se činilo. Nives je svoje nezadovoljstvo i svoju tugu vješto skrivala, godinama, uvijek nasmijana i dobro raspoložena. Patila je u sebi, prilagođavala se situaciji, ćutala zbog djece. Brak nije mijenjala, mijenjala je sebe. Mijenjala je frizure, odjeću, ali nije raspoloženje. Nije dala da se na njoj vidi njen stvarni život. Bila je jedna preponosna, jaka žena.

Voljela sam Nives, voljela sam naša povremena druženja, zajednička putovanja, naše telefonske razgovore...

Jednog popodneva, razgovarale smo telefonom i, onako, kao usput, saopštila mi je da se teško razboljela. Bolest je došla kao grom iz vedra neba. Nisam znala šta da joj kažem.

U sebi sam odbijala da povjerujem u to. Nadala sam se da je pogrešna dijagnoza, da će njena snaga i volja nadjačati bolest, ali se moje nade nisu ostvarile. Naše posljednje druženje mi je još u sjećanju. Već tada sam mogla vidjeti na njoj da je bolest muči, ali nije se predavala. Još uvijek je imala osmijeh na licu.

Djeci nije rekla pravu istinu, saznaće, kad bude vrijeme. A vrijeme je proletjelo, vrtoglavom brzinom. Prokleta bolest je bila brza. Nives je otišla tiho, jednog jutra, ne opterećujući nikoga. Čini mi se da je i dio mene otišao s njom, jer od tada više nisam ista. Fali mi, neizmjerno. Nedostaje mi njen vedar duh, njena staloženost, razboritost, ono njeno "jesi živa ?" kada se ne čujemo duže vrijeme. Shvatila sam da je Svemir naše živote planirao drugačije od onoga što smo planirale mi same. Ukrstio je naše životne puteve u nekom trenutku, s razlogom i s razlogom nas razdvojio, zauvijek. Ali, nije mi to neka utjeha, jer nje nema. Nives je bila moja najbolja prijateljica i zauzimala je posebno mjesto u mom životu. Čuvam je od zaborava, u mislima, uspomenama, u sebi razgovaram s njom i ponekad je prepoznam u nekoj slučajnoj prolaznici.