Nije baš da su u dvadesetim, tridesetim znali šta je ljubav, kakvu snagu i moć posjeduje. To su saznali tek kada su se razišli i svijet počeli promatrati iz druge perspektive. Zna se da godine nose svoje... da Svemir ima svoj poredak... da se sve u životu posloži baš onako kako i treba da bude... da se krug mora zatvoriti. Na to se ne može uticati i to se, možda, razumije tek u starosti... ko je dočeka.
Zvrrrr...zvrrrr...zvrrr... Telefon je dugo zvonio, prije nego što je uspjela da se javi.
- Helou.
- Lijepo je čuti tvoj glas.
Kratka stanka... mozak joj je odjednom ubrzano radio.
- Ti... otkud... !?
- Da, ja... Molim te, ne prekidaj vezu !
Pripremao se za ovaj razgovor danima. Nije znao kako će reagovati, ali je želio da je čuje. Nadao se da će ga saslušati.
- Je li nezgodan momenat ?
- Ma ne, samo nije baš da sam očekivala TVOJ poziv.
- Prošlo je dosta vremena...
- Da...
Razmišljala je. Godinama su živjeli svoje živote razdvojeni kilometrima, vremenskim zonama, drugačijim navikama, nepomirljivim različitostima...
- Pa... kako si ?
- Dobro sam ! - ispalila je, kao iz topa.
- Nadam se da te ne uznemiravam... jednostavno sam te želio čuti !?
Glas mu je bio topao, smiren.
- Ma ne, u redu je... i nismo baš potpuni stranci.
- Pa, i nismo...
- Kako si me pronašao ?
- Nije bilo tako teško. Nije baš da si sve veze pokidala. Par telefonskih poziva, malo guglanja po Internetu i voilà... eto te...
Poslije toliko godina razdvojenosti, njena ogorčenost i razočaranost su splasnule, izgubile se. Sada je i mogla progovoriti s njim... bez ljutnje. Vrijeme je učinilo svoje.
A imali su nekada lijep život. Bili su mladi, zaljubljeni, ali i tvrdoglavi u svojim nastojanjima da promijene jedno drugo. Ta mladalačka tvrdoglavost i nespremnost na kompromis ih je koštala ljubavi... života.
Ćutala je. On je nastavio.
- U stvari... cijelo vrijeme znam gdje si. Znam i da još uvijek živiš sama.
- Pa, nisam se nikada skrivala, nije nikakva tajna gdje živim, samo nisam znala da baš TEBE interesuje gdje sam i kako živim !?
Tišina, i s jedne i s druge strane žice. Ćutali su oboje. Ona progovori, da razbije neprijatnu tišinu.
- Koji je razlog da me sada zoveš ?
- Želio sam da ti čujem glas.
Osmjehnula se.
- Ma hajde... i poslije ovoliko godina možeš ti i bolje.
Mala stanka, prije nego što je opet progovorio.
- Zapravo... zovem da ti se izvinim... i molim da mi oprostiš.
Zastao je.
- Znam da sam predugo čekao, da je između nas bilo teških riječi, nepotrebnih... znam da sam bio grub, nepravedan prema tebi... da si zbog mene otišla ovako daleko...
Ćutala je. On je nastavio.
- A, dolazio sam... nekoliko puta... i stajao sam pred tvojim vratima... ali, nisam imao hrabrosti da idem dalje. Znao sam da bi mi tada vrata zalupila u lice.
Sjećanja su joj navirala. Krupni životni problemi ne uništavaju vezu, sitnice su te koje sve pokvare. Kada se njihova ljubav pretvorila u stalno prebacivanje, optuživanje, njihov zajednički život je postao nepodnošljiv. Počeli su ići jedno drugom na živce i nije mogla više ostati s njim. Učinio je sve da ode... i otišla je. Bez riječi. I sada, poslije toliko vremena, opet joj se javlja.
Duboko je udahnula i smogla u sebi snage da progovori.
- Kažu da ljubav pokreće svijet, da liječi, a ja sam s tobom spoznala da ljubav i ubija. Moja ljubav prema tebi koštala me je života... lijepog, srećnog života. Godinama si lomio moj vedar duh... kažnjavao me za neke imaginarne grijehe tako što si me ignorisao, što si pokušavao da me poniziš, da me smanjiš... a ja sam prećutno prelazila preko svega. I s vremenom sam se i sama smanjila. Čak i u svojim očima. U početku sam ti se opirala, nadala se da je to samo prolazna faza, a onda mi je odjednom postalo svejedno. Naučio si me šta zači živjeti u emocionalnoj zapuštenosti, bez dodira, bez želje... Zahvaljujući tebi zaboravila sam šta znači biti voljena i željena... pored tebe sam naučila živjeti u samoći.
Izgovorila je sve u jednom dahu i zaustavila se. Sve ono što je trebala da mu kaže prije nego što je otišla.
- Da...
Uzdahnuo je i nastavio.
- Molim te da mi oprostiš... barem pokušaj, ako možeš!?
Sada znam da sam griješio, da je sve moglo drugačije, ali to tada nisam znao. U stvari, shvatio sam to čim si otišla... kada sam smirio sujetu i o svemu trezveno razmislio. Kada sam te izgubio, shvatio sam da ti nisam znao pokazati da te volim i koliko te volim. A tvoju ljubav sam uzimao zdravo za gotovo.
Ćutala je. On je nastavio da govori.
- Znam da sam te povrijedio. S godinama sam sazreo... nisam te zaboravio... nisam mogao... postala si glas u mojoj glavi.
Napravio je malu pauzu.
- Kažu da kada dođe vrijeme, desi se ono što treba da se desi... pa... sada imam hrabrosti da te molim da mi oprostiš.
Uzdahnula je.
Prošlost se ne može promijeniti, ali dok god ljudi mogu da se mijenjaju i svijet može da se promijeni.
- Rijetki su ljudi koji se sjete da su pogriješili.
- Znaš... na kraju, počneš razmišljati o početku. Nedostaješ mi... svih ovih godina.
- Nedostajem ti ja koju ti zamišljaš. Ja nisam više ona koja sam bila. Prošle su godine, drugačije razmišljam, drugačiji su mi prioriteti.
- Pa... ni ja nisam onaj koji sam bio, zato mi je i stalo da mi oprostiš... da pokušamo ispočetka.
Ćutala je. Razmišljala. Bila je iznenađena njegovom željom da mu oprosti, da se pomire poslije toliko godina.
Zbog koliko se ljudi u životu osjetila izuzetnom !? Osmijeh joj se pojavio na licu. Eh, da... on je, nekako, uvijek činio da se osjeća izuzetnom. I dalje je ćutala, nije mogla progovoriti.
- OK. Pustiću te da ćutiš... znam da ti treba vremena... da sam te iznenadio...
Napravio je malu pauzu.
- Znaj da tvoje ćutanje neće umanjiti moju nadu, samo...
Udahnuo je duboko. Htio je još nešto da joj kaže, ali se predomislio.
- Čekaću tvoj odgovor. Samo, molim te, nemoj progovoriti prekasno.
Spustila je slušalicu u nevjerici. Nekada davno, priželjkivala je ovaj poziv, ali, poznavajući njega, nije očekivala da će se ikada desiti. Sada nije bila načisto šta se događa, jer ništa u životu nije slučajno.
Uspio je da je uznemiri, da je uzdrma, da je natjera da se vrati u period života koji joj se sa ove vremenske distance činio kao davno odsanjani san.
Oprostila je ona njemu odavno, ali on to nije mogao znati. Isto kao što niti ona nije znala da se on godinama muči i skuplja hrabrost da joj se obrati.
Život ih je udaljio, odveo na različite krajeve svijeta, ali, bez obzira na razdvojenost, mrvica "onog nešto" što su nekada imali, ostala je negdje između njih.
Poslije toliko godina je osjetila da njeno čekanje nije bilo uzaludno, da će se krug ipak zatvoriti. Sada se samo može suočiti s onim što slijedi.
A šta je slijedilo, nije imala pojma !?
