"Pensati libera." Misli slobodno.
Dopada joj se ta kratka rečenica koju u svojim razmišljanjima ponekad doživljava i kao naredbu.
Misli slobodno.
I misli. Slobodno. Ništa je ne sputava da misli. Slobodno.
Svako veče, kada njeni ukućani urone u carstvo snova i njen dan doživi smiraj, ona ima svoje trenutke mira i spokoja i misli počinju da joj se roje, da nalijeću na nju sa svih strana.
Nema o čemu ne misli !?
Čudo jedno kako te njene misli ne počnu da se sudaraju !? Nasrću na nju, slobodno, sve jedna iza druge.
Misli... razmišlja... zamišlja... Slobodno. Sve u sebi. Da, u sebi.
Nije još došlo vrijeme da svoje misli pusti van, da ih neko čuje. Treba joj još vremena za tu slobodu. Slobodu naglas.
Ali, misli slobodno.
Čitav joj život prolazi u mislima. I ono što je proživjela i ono o čemu je maštala. Iako, nažalost, ono o čemu je maštala i čemu se nadala nikada nije postalo njen život.
I ko zna zašto je to dobro !?
Ponekad pomisli da vjerovatno ne bi znala uživati u tom svom životu od zamišljanja, jer kako kažu "ne jede pitu ko ima, nego onaj ko je naučio ". A njen život ju je naučio nekim drugim stvarima, nečemu što samo rijetki imaju priliku da iskuse.
I to iskušenje, i to joj je život nametnuo da je smiri, da je nauči strpljenju, da ukroti njenu energiju, ograniči joj mogućnosti, da je natjera da prihvati nemoguće i pomiri se s tim.
I o tome razmišlja u svojim trenucima mira i spokoja.
Misli slobodno. Misli je oslobađaju.
U tom svom osobađajućem razmišljanju uspije da stigne na sve strane svijeta.
Ponekad zaluta i na mjesta na kojima je nekada bila srećna. Nije da sada nije srećna, ali se njena sadašnja sreća u mnogo čemu razlikuje od one sreće nekada.
U misli joj slobodno ušetaju razna mjesta, razni likovi. Imaginarni i stvarni.
A kada joj on dođe u misli, na tren pretrne. Ali, samo na tren.
Zamišlja da je on onaj pravi, da je za nju oduvijek bio pravi. I opet pretrne. Ali, to je ipak samo njena mašta. Brzo nestanu te misli kad se u stvarnost vrati.
Ispostavilo se da u stvarnom životu on ipak nije pravi. Sudbina joj je opet namijenila nešto drugo u životu, nešto našta opet nije bila spremna. Ali je, s vremenom, to nešto drugo postalo njena svakodnevnica.
I sto života da živi, čini joj se da opet ne bi živjela životom iz svojih misli.
A misli slobodno.
Pokušava svoje misli dovesti u red. Mozak joj radi sto na sat i teško ih je sve ukrotiti, posložiti.
Ponekad se osjeća umorno od svega i misli o konačnosti joj se počnu vrzmati po glavi. Prije ili poslije će umrijeti, što je, zapravo, olakšanje. Ili joj se samo tako čini.
Nije tip koji se lako predaje i te misli odmah počinje tjerati od sebe. Ipak voli život, kakav god joj je namijenjen.
Kažu da se život mora voljeti da bi se živjelo i da se mora živjeti da bi se volio život.
Ona voli život, iako ga ne živi punim plućima. A kad bolje razmisli, ni ne zna nikoga ko ga živi punim plućima.
Misli slobodno.
U tom svom razmišljanju, polako se vraća k sebi.
Tjera se da misli pozitivno. Istrenirana je da tako misli. Misli samo o lijepim stvarima koje joj se dešavaju, iako rijetko, sve rjeđe, ali ih ona ipak uspije prizvati u misli.
I bude joj lakše.
I tako to njeno slobodno razmišljanje ima više smisla.
