Čeka... iščekuje... Čekanje se pretvorilo u način njenog života. Cijelo vrijeme čeka Mirka.
Čeka ga otkako su se upoznali.
Čeka da dođe "njegov momenat", njegovo vrijeme s njom, da već jednom počnu živjeti svoj život.
Ne živi... čeka.
Nikada nije razmišljala da li je vrijedan čekanja, da li je možda njena ljubav neuzvraćena, da li je njeno čekanje uzaludno !?
Nikada se ne pita da li su njih dvoje uopšte par !?
Odana mu je i voli ga. Neizmjerno.
Ništa na svijetu nije čvršće od odanosti i ljubavi.
Mirko je u svom svijetu. I stalno joj govori: "Biće... biće..."
Biće ljubavi, zagrljaja... biće nježnosti... biće života. Stalno u budućem vremenu.
A njoj ljubav treba u sadašnjosti. Danas hoće da živi, da voli. Danas, ne sutra !
Kažu da od čekanja čovjek postane ravnodušan. Ona nije.
Mijenja taktiku, argumente... ali, ne odustaje. I dalje čeka. I prašta...
Strpljiva je u tom svom čekanju, u svojoj namjeri da dočeka to njegovo, njihovo vrijeme. Čeka ga, kao u onoj ljubavnoj pjesmi Konstantina Simonova... dugo čeka.
Čeka danima, mjesecima, godinama...
A vrijeme ne ide, vrijeme leti. I ne može se zaustaviti.
Život prolazi i na ovaj i na onaj način, a pored njih baš prolazi, neosjetno. Dok se okrenula oko sebe, već je dobila bore na licu i pjege na rukama. Njena privlačnost nije nestala, ali je, jednog proljetnog jutra, iznenada nestao ON.
Otišao je... zauvijek. Tiho. Kao da se iskrao sa jutarnjim suncem.
I njeno čekanje postade konačno.
Boljelo ju je... jako... Gušila se od bola.
Trebalo je vremena da dođe k sebi, da se povrati u sadašnjost.
Trebalo je vremena da savlada bol. Trebalo je vremena da mu oprosti.
I oprostila mu je... sve...
Oprostila mu je sve propušteno vrijeme, sve propuštene prilike, sve nedočekane zagrljaje i svu nježnost koju joj je obećavao... Oprostila mu je sve što je uzalud čekala.
A umjesto njega, dočekala je sebe. Shvatila je da će uvijek biti puteva kojima neće ići.
Shvatila je da su sretni završeci tek nezavršene priče.
I napokon, shvatila je da je cijelo vrijeme, u stvari, čekala samo sebe.
