Pred zoru ju je probudila glavobolja. Nesnosan bol.Sigurno joj je visok pritisak. Ustaje da popije tabletu. Polagano se kreće po kući, da ne probudi ukućane. Vraća se u krevet. Pokušava ponovo zaspati, ali ne može. A imala je namjeru izležavati se do podne, nedjelja je. Leži, žmiri i razmišlja, svakakve joj se misli motaju po glavi... Glavobolja ne popušta. Učini joj se da je dosta vremena prošlo. Provjerava na mobitelu koliko je sati. Pogleda kroz prozor, još je mrak. Kud će

Kad su se razišli danima je bila tužna. Iako to i nije bio neki zajednički život jer je najviše bila sama, sebi nije mogla pomoći. Pola života joj je prošlo u nadanju i iščekivanju nečega što se nikada nije dogodilo. Shvatila je da, u stvari, nije niti imala ljubav. Razmišljala je o uzaludno potrošenim godinama, propuštenim prilikama, o samoći u kojoj je sažaljevala sebe. Gledajući je takvu, prijateljica joj je jednom rekla: - Hajde, molim te, dosta samosažaljenja, sposobna

Neko je nekada rekao: "Ljubav je kao vrtlarenje. Zalijevaš one dijelove vrta koje želiš zadržati. One koje ne želiš, jednostavno oplijeviš." To slikovito poređenje natjeralo ju je da se zamisli nad svojim vrtom. Shvatila je da ga je davno trebala oplijeviti. Zasukala je rukave i krenula redom. Dugo joj je trebalo, mučila se, ali nije odustala. Oplijevila je cijeli vrt i na kraju bila zadovoljna onim što je uradila. Zadržala je samo mali cvijetnjak, koji od tada pažljivo i s

Nives sam upoznala ranih devedesetih. Bilo je suđeno da se sretnemo, bile smo slične. Obogatila mi je život svojim postojanjem, svojom vedrinom, pozitivnim stavom. Od nje sam naučila da malo drugačije razmišljam, da malo drugačije posložim prioritete, a sve to nije bilo slučajno. To sam shvatila puno godina kasnije s njenim odlaskom. Srele smo se u svojim kasnim dvadesetim. Imale smo svoje male svjetove, svoje priče i živjele svoje živote kako smo najbolje znale i umjele. Vol

Ina je imala nesretan život. Morala je pobjeći od muža alkoholičara koji ju je maltretirao, varao na svakom koraku, ali je preživjela. Da bi ga zaboravila što prije prisjećala se samo ružnih stvari koje su se događale između njih. Tako je brže zaboravljala i brže se oporavljala. Pakao kroz koji je prošla nije joj oduzeo volju za životom. Ogorčenost koju je godinama osjećala zbog nemoći da išta promijeni na kraju joj je bila motor pokretač. Ojačala je, sredila svoj život i na

Bezimena je njegova ljubav na prvi pogled. Samo jednim pogledom mu je život okrenula tumbe. Neki nepoznat osjećaj mu se raširio u grudima, misli uzburkale, osjećaji probudili... Još jučer je živio mirno, imao ustaljene navike i svakodnevnu rutinu i nije niti pomišljao da bi jedan sasvim slučajan susret mogao uticati na njegov život. Zahvaljujući Bezimenoj više nije ličio na onoga staroga sebe i, za divno čudo, nije se opirao promjenama. Dok nije sreo Bezimenu nije mu smetala

Jednog ljetnog popodneva, sasvim spontano, napravila je prvi korak. Počela je pisati. Konačno je godinama potiskivana i zanemarivana ideja o pisanju isplivala na površinu. Bilježila je misli, razmišljanja, sjećanja. Puštala ih je da malo odstoje, sazriju i u nekom trenutku nastala bi priča. Priče su se množile, sasvim lagano. Redale su se jedna za drugom i za kratko vrijeme počele tražiti svoje mjesto izvan njenog malog svijeta. Tražile su da postanu vidljive. Razmišljala je

Sanja. Sanja čitavog života. Sanja i otvorenih i zatvorenih očiju. Sanja moguće stvari, o nemogućima ne razmišlja. Sanja i srećna je što sanja. Snovi liječe. Ima ona u životu na koga da se osloni. Ima i rame za plakanje, ali rijetko plače. Mala je vajda od plakanja. Zato se smije, smijeh liječi. Isto kao i snovi. Barem to ne košta ništa. Sanjati i smijati se naučila je odavno. U kući u kojoj je odrasla smijeh je bio svakodnevnica, a sanjati o boljem životu je naučila u kući u

Ona je jedna vedra, energična, sredovječna žena. Kada je čovjek vidi rekao bi da joj je sve potaman. Ali, izgled vara. Ona samo ne dozvoljava da se na njoj vidi to što je godinama pritišće. Život je melje, ali ne da se Ona. Sa nekim se stvarima u životu nikada nije pomirila, prihvatila ih je, morala je, a možda i nije, ko zna !? Možda je i mogla drugačije, ali Ona je prihvatila nametnutu joj svakodnevnicu, sa osmjehom na licu, a sa tugom u duši. S godinama je sazrijevala, mij

Voli Radoja ! Radoje je njena ljubav za cijeli život. Vezani su nekim nevidljivim nitima jedno za drugo, nitima koje ne mogu pokidati. A povezali su se sasvim slučajno jedne kasne ljetne večeri. Sjedili su na terasi restorana, pijuckali i smijali se do besvijesti. I danas se smiju, ponekad. On čvrsto stoji na zemlji, ona lebdi. On je teška realnost, ona voli da mašta. Radoje je sve ono što ona nije. S godinama, njena ljubav prema Radoju prolazila je kroz različite faze. Ispoč

Rani u kancelariju. Još nikoga nema. Jutarnja rutina. Uzima čajnik, ide u kuhinju da prokuha vodu za čaj. Dok čeka da voda provri, gleda kroz prozor. Jutro je oblačno i sivo, prohladno. Jesen je kalendarski tek počela, a čini se da je ovo dan neke pozne, teške jeseni. Visoko je. Pogled joj seže preko visokih zgrada na okolna brda puna načičkanih kuća. Dole, ulica puna automobila, jutarnja gužva, sve je užurbano. Iz gužve se izdvaja automobil, zaustavlja se na proširenju ispre

Rano jutro, vlažno poslije kiše. Mokra cesta, Nera i ja. Hodamo uz rijeku. Izmaglica. Iako je sredina ljeta, ćutim jesen. Brzo hodam. Nera me usporava, njuši vlažnu travu uz cestu i svaki čas zastajemo. Mirno je. Tišinu remeti samo poneka ptica i lavež psa u daljini. Sunce pokušava da se probije kroz niske oblake. Zrak je težak, vlažan, teško se diše. Brzo hodam. Cesta je ravna, dugačka. Razmišljam, da je barem ona kojom ja idem takva !? Moja je prepuna krivina i dugačkih tun

U početku bijaše svjetlost...ali ne bi toliko jaka da se odupre svakodnevnici. Polako se ugasi i zavlada mrak. Mrak poče da trpi razna iskušenja. Blizina postade fatalna, upoznaše se na različite načine, ali postaše i ostaše jedno drugom nepoznati. Ostariše različito u isto vrijeme, istovremeno nedorasli tom svom mraku. Jaz između njih se produbi, ali ih ne rastavi. Bljesnu ponekad svjetlost, ali opet ne imade snage da rastjera nagomilani mrak. Mrak se odomaći, razbaškari, a

Već drugi mjesec, rani svakog jutra. Oblači se u tišini kupatila, svi još spavaju. Sjeda u auto, vozi se lokalnim sokacima da izbjegne gužvu u saobraćaju. Jutro je vedro, sunčano, bez oblaka. Osjeća se u zraku blizina ljeta. Vozi se preko brda, sama na cesti. Cesta vijuga, kao i njene misli. Gleda u nebo obasjano suncem. Jutros joj se čini posebno plavo. Divno je. Prolazi pored kuća sa rascvjetalim ružama u dvorištima. Ruže crvene, žute, nanizane jedna na drugu, okitile su dv

Oblačan je dan na moru. Umjesto da idemo na plažu, odlučimo da se provozamo po zalivu. Vozimo se polako. Iako je sredina ljeta, nema gužve. Volim taj uski pojas obale i more koje je uz samu cestu. Kroz otvoren prozor udišem topli slankasti zrak i uživam u prizoru. Stižemo do Kotora. Odjednom gužva. Kolona automobila se slijeva prema starom gradu. Sporo se krećemo i svaki čas stajemo. Ne vidim prolaznike na trotoaru, sve je pusto. Vrućina je, podne. Krajičkom oka ugledam ženu

Sjedi na terasi, pored zida, zagledana u mirno more. Rano je jutro, sivo, oblačno. Zamišljena je, ali misli su joj vedre. Uživa u miru i tišini. Jedna lasta dolijeće na telefonsku žicu. Posmatraju se. Počinje da pada kiša. Ispočetka je to samo pokoja krupna kap, a onda zaduva vjetar i kiša preraste u ljetni pljusak. Lasta odlijeće. Kiša pljušti, vjetar je nanosi na terasu. Još uvijek sjedi. Kišne kapi se odbijaju od zid i kvase joj ramena. Naglo je zahladilo, ali joj

Telefon zvoni. Javlja se. - Kupaš se ? - Ne, trenutno sam po suncobranom. Pišem. - Šta pišeš ? - Kratke priče. - Oooo... stvarno ? - Možda nekada bude nešto od mene !? - Ma ti si super, imaš stila. - Hoćeš da pročitaš jednu od jučer ? - Vrlo rado. - I da mi iskreno kažeš šta misliš. - Naravno. Šalje priču. Kratka pauza. Čita. - Simpatičan mladić... dobro zapažaš. Boje su moderne. - Eeeee... - A zaključak ili dilema ti je odlična. - Eeeee... i kritika, kakva je ? Da nastavim i

Dakle...sjedi na plaži u julsko popodne, zavaljena u ležaljku i, uprkos vrelini, uživa u neobičnom spokoju koji vlada oko nje. Sama je. Sama sa svojim mislima. Dan je vreo, sunce žeže i ispod suncobrana. Vrelinu malo ublažavaju vjetar i pljuskanje valova po sitnom šljunku. Lagano se opušta. Plaža je ispod uske ceste. Nema gužve, lijepo je. Niko je ne uznemirava i usebi zahvaljuje Svemiru na tome. Počinje drijemati. Uspjela je umiriti tijelo, ali misli ne može da smiri. Mi

Konačno...odmor. More, obala... i ona. Voli more. Voli obalu. Oduvijek. Sunce prži, ali joj to ne smeta. Voli i sunce. Zrak je vreo, ni to joj ne smeta. Izležava se na plaži, udiše vreli zrak s mirisom mora, vlažnog pijeska i losiona za sunčanje. Divan osjećaj. Poslije dugo, dugo vremena, opuštena je i mirna. Privlači je bistra voda. Malo oklijeva, ali ipak ustaje da se okupa. More je toplo u ovo doba godine, prija joj. Uranja u vodu i laganim zamasima udaljava se od obale. P